Svaka tri mjeseca
Skeniraj. Čekaj. Ponovi.
Skeniraj. Čekaj. Ponovi. Svaka tri mjeseca.
Svaka tri mjeseca.
To je ritam kojim moj život sada kuca. Ne godišnja doba. Ne praznici. Ne rokovi na poslu ili odmori. Svaka tri mjeseca, predajem svoje tijelo mašini koja će mi reći hoću li moći još malo odahnuti ili me čeka nova bitka.
Zovu to anksioznost zbog skeniranja. Ako znate, znate. To je taj jedinstveni, mučni strah koji počinje da se uvlači nedjeljama prije slijedećeg skeniranja. Za one koji žive sa metastatskim rakom u četvrtom stadijumu, to nije samo anksioznost. To je napad cijelog tijela i cijelog uma. Pokušavate da ga potisnete. Pokušavate da ostanete zauzeti. Ali bez obzira koliko mu smetnji stavili na put, uvijek vas pronađe.
Jer evo istine, koju niko zapravo ne želi da izgovori naglas: Kada živite sa metaboličkim bolestima, obično se na kraju pojavi nešto novo.
Mala tačka ovdje. Sjena tamo. Nešto što „nije bilo tu ranije“. Ne želite da to očekujete, ali ne očekivati djeluje naivno. Zato se spremate. I nadate se. I plašite se. I borite se sa dijelom mozga koji počinje da piše slijedeće poglavlje prije nego što rezultati uopšte stignu.
Cilj koga se svi držimo – “Nema dokaza o aktivnoj bolesti (NEAD)” – može se činiti i kao ciljna crta i kao pokretna meta. Možete ga dostići. Možete ga slaviti. Možete ga udisati kao kiseonik. Ali možete i da iz njega ispadnete.
To nije trajno stanje. To je trenutni snimak. Može se promijeniti. I što je vaš rak stariji – što ste vi stariji na ovom putovanju – stvari postaju komplikovanije. Novi tretmani. Kumulativni neželjeni efekti. Skeniranja koja su sve teža za tumačenje. Tjeskoba koja se samo pojačava, nikada ne otupljuje.
Ljudi mi kažu: „Radiš sve što možeš.“ I u pravu su. Ali to je ujedno i ono što anksioznost čini tako okrutnom. Čak i ako se pojavi nešto novo, u tom trenutku ne mogu ništa učiniti, jer već sve radim.
Svaka. Pojedinačna. Stvar.
Ipak, čekanje može biti nepodnošljivo. Neznanje. Pitanje „šta ako“.
Volio bih da mogu reći da postaje lakše. Volio bih da mogu da ovo završim i da vam kažem da vremenom strah blijedi i skeniranja postaju rutina.
Ali to nije realnost. Strah postaje sve veći sa svakim skeniranjem. Jer sada znate više. Sada ste vidjeli više. i nemaš taj luksuz da svaka tri mjeseca imaš čist emocionalni početak. Nosiš sa sobom svako prethodno skeniranje, svaku lošu vijest, svaki promašaj.
Do kraja života.
Pa šta radiš? Priznaješ to. Razmišljaš. Plačeš ako treba. Bjesniš ako treba.
A onda se podigneš, ispraviš ramena, uzdigneš glavu. I nastaviš da šutiraš rak.
Jer to je ono što mi radimo. Svaka. Tri. Mjeseca.