Kad sam konačno prošla kroz ulazna vrata i sjela, telefon je ponovno zazvonio. Javila sam se, očekujući rezultate, možda plan liječenja, možda nešto za što sam se pripremala.

Rekla je, CT je pokazao lezije u tvojoj jetri.

Ostatak rečenice nisam registrovala. Moje tijelo je reagovalo prije nego što je moj mozak mogao. Vrisak je izleteo odnekud duboko iz mene, sa mjesta za koje nisam ni znala da postoji. Bio je glasan, grlen i životinjski.

Kako prihvatiti da je vašem životu, bez upozorenja, dat drugačiji kraj?

Kako u sebi zadržati takvu bol?

Niko ne priča o tome koliko je teško gledati kako ljudi koje voliš raskidaju sa tobom.

Od tada živim u tromjesečnim intervalima. Skeniranje do skeniranja. Nada do straha. Čekam da čujem da li ću dobiti još jedan period normalnog života ili ću morati da započnem novu rundu liječenja.

Svakog dana se budim i pokušavam da radim obične stvari – radim, razgovaram sa prijateljima, planiram obroke, smijem se kada mogu – ali ispod svega toga je tiha, rotirajuća misao koju ne mogu da isključim: Da li je ovo poslednji period mog života?

Nisam ista osoba koja je vjerovala u dugoročne ciljeve, planiranje odmora, buduće rođendane. Sada odahnem s olakšanjem što sam preživjela još jedan utorak.

Ljudi imaju dobre namjere, ali je teško kada počnu dijeliti priče o oporavku drugih ljudi. Znam da mi pokušavaju dati nadu. Ali ne tražim uspješnu priču o prijateljici nečije sestre. Čak i ako je dijagnoza ista, put nikada nije identičan. Rak ne funkcioniše tako.

Živim u onome što se događa nakon što se svijet prestane okretati, nakon što tvoje tijelo postane bojno polje… Još uvijek sam ovdje. Još uvijek pokušavam. Još uvijek volim svoje ljude. Još uvijek jurim svoje pse. Još uvijek se smijem kad je nešto smiješno i plačem kad nije. Ne zato što sam hrabra. Ne zato što želim da budem inspiracija. Već zato što nemam izbora.